INTERVJU: Irijana Rizvanović: Jezici su prozor u svijet

Dvadeset jednogodišnja Irijana Rizvanović iz Bijelog Polja, sa ljetnjom adresom u Podgorici, asistentkinja je na programima u našoj organizaciji.

Od septembra će biti studentkinja engleskog jezika na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću. Irijana, čije ime znači mir, već ima dvije diplome - Srednje stručne škole i Elektro-ekonomske, a sigurni smo da će postati vlasnica još najmanje jedne. Sa njom smo razgovarali o angažmanu u NVO Mladi Romi, dugom putu ka obrazovanju, putovanjima i planovima za budućnost.

Kako to da si završila dvije srednje škole?

RIZVANOVIĆ: Imajući u vidu značaj obrazovanja u cilju pronalaska posla, pokušavam da se edukujem što je više moguće. Turistički tehničar sam i administrator. Kada sam završila prvu godinu u Elektro-ekonomskoj, položila sam difirencijalne u SSŠ za turističkog tehničara.Paralelno sam učila, a četvrtu godinu SSŠ sam pohađala redovno.

Zašto baš jezici i zašto engleski?

RIZVANOVIĆ: Prilično dobro govorim engleski i želim da ga usavršim. On je „must“, univerzalni jezik svijeta. Možda je i ljubav prema engleskoj i američkoj literaturi tome doprinijela, naročito poezija Edgara Alana Poa.

Osim engleskog i romskog, njemački govorim tečno. Veoma me zanima prevodilaštvo. Velika motivacija da upišem engleski bilo je jedno životno iskustvo. Kada smo dok sam bila mlađa moj otac i ja putovali za Njemačku, zaustavila nas je policija i on nije znao jezik. Tu je bio prevodilac koji je riješio naš problem. Tada sam shvatila da su jezici „prozor u svijet.“

Kako si počela da radiš u NVO Mladi Romi?

RIZVANOVIĆ: Prošle godine tokom ljeta bila sam stažistkinja na programima obrazovanja, a ovog sam postala i „zvanično“ dio ekipe. Ugovor o radu mi mnogo znači i nadam se da ću biti dobar primjer mojim vršnjacima, podstrek da se školuju i zaposle.

Kaži nam nešto o tvojoj porodici.

RIZVANOVIĆ: Nas je desetoro u porodici. Trenutno devetoro nas živi u Crnoj Gori. Sada tokom ljeta živim u Podgorici sa roditeljima, sestrom i mlađim bratom. Imam četiri brata i tri sestre. Stariji brat živi u Njemačkoj. Moja starija sestra je osoba sa invaliditetom. Ima 26 godina. O njoj brinemo majka i ja. Tokom odrastanja mnogo sam putovala, tj. selila sam se. Njemačka, Italija, Crna Gora... Rođena sam u Hamburgu. Tamo sam živjela tri godine i potom sam došla u Crnu Goru.

Da li te tvoji podržavaju ka putu obrazovanja?

RIZVANOVIĆ: Moji roditelji su me uvijek ohrabrivali da nastavim školovanje. Moj mlađi brat Irijan pohađa treći razred Srednje stručne škole i namjerava da upiše policijsku akademiju u Danilovgradu. Moja najstarija sestra Dženada radi u Opštini Bijelo Polje u kancelariji za romska pitanja.

Kako je tekao proces školovanja?

RIZVANOVIĆ: U Bijelom Polju sam išla u vrtić, gdje sam živjela do šestog razreda. Onda smo se, kada nam je usljed poplave stradala kuća, preselili u naselje Potkrajci. Išla sam u OŠ „Pavle Žižić“. U Njemačkoj sam završila osmi razred i počela srednju školu. Nakon toga smo se ponovo vratili u Crnu Goru, u Bijelo Polje, gdje sam završila deveti razred jer sam morala da polažem razliku predmeta. Kao što sam navela, mnogo smo putovali, pa me život odveo opet u Njemačku gdje sam završila prvi razred srednje. Vratili smo se u Crnu Goru gdje sam završila srednjoškolsko obrazovanje.

Uporedi odnos učenika i profesora u Crnoj Gori i Njemačkoj.

RIZVANOVIĆ: Od vrtića do šestog razreda imala sam podršku učiteljice Sonje Peković koja mi je bila kao druga majka. Uvijek je bila pored mene da me zaštiti, objašnjavala je mojim vršnjacima da smo svi isti bez obzira na naciju. Mnogo puta mi je poklonila odjeću, i pomagala ne samo u tom smislu. Imala sam podršku i od drugih profesora u Bijelom Polju. Što se tiče odnosa učenika, OŠ „Dušan Korać“ stekla sam mnogo prijatelja, ali nakon upisa OŠ „Pavle Žižić“ – Njegnjevo malo teže sam se adaptirala na novu sredinu, postala sam zatvorenija, povučenija...

U Njemačkoj je prije svega obrazovni sistem drugačiji. Više pažnje poklanja se praksi nego teoriji, imaju drugačiji prstup učenicima. Profesori su opušteniji ali imaju autoritet, razumiju učenike. Odnos je mnogo prisniji, više vremana posvećuju učenicima.

Koji je najveći problem mladih Roma u Bijelom Polju?

RIZVANOVIĆ: Nedostatak obrazovanja je veliki problem. Mnogi ne završavaju srednju. Neki roditelji nemaju uslove da školuju djecu, a i oni koji imaju to ne čine jer nijesu dovoljno osviješćeni. Romi tinejdžeri ne smatraju da je škola toliko važna, neki imaju potencijal, znaju jezike ali ne žele da „gube vrijeme“.

Koji je najveći problem mladih Romkinja?

RIZVANOVIĆ: One su pod pritiskom porodice. Mnogi smatraju da je muško dijete vrednije, bolje od ženskog, da ono treba da se školuje, a žensko da se uda ili da bude domaćica.

Šta bi promijenila kada je riječ o stavu većinske populacije prema pripadnicima RE?

RIZVANOVIĆ: Ne sviđa mi se to što smatraju da su Romi glupi i neobrazovani. Toliko godina opstaju, znači da su snalažljivi, pametni. Neki nijesu svjesni značaja obrazovanja, a mnogi nemaju elementarne uslove za život i stupanje u obrazovni proces. Većinska populacija potcjenjuje Rome ili zazire od njih. Često sam tokom razgovora primijetila da kada im saopštim da sam Romkinja, promijene stav.

Autor: Milena Čavič, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Tekst prilagodio: Samir Jaha

Stavovi izrečeni u ovom tekstu ni na koji način ne predstavljaju stavove NVO Mladi Romi, Evropske unije, Savjeta Evrope i drugih donatora

Glas studentima, podrška radnicima!

UNITEDWRM-18_-_projekat_finansira.JPG

Projekat stipendiranja romskih srednjoškolaca


baner_ref_projekat.jpg

Osnaživanje romskog civilnog sektora

RollUp_romi_2_final_-_za_sajt.jpg