Zorica Jović, pedagoškinja u Srednjoj ekonomskoj školi „Mirko Vešović“ - Romski učenici u mentorima imaju oslonac i sigurnost

  • Štampa

Učenici o kojima brine Zorica Jović, pedagoškinja i mentorka u SEŠ „Mirko Vešović“ imaju rješenja za probleme na koje nailaze, razvijaju kritičko mišljenje, proširuju vidike i kao formirane ličnosti nastavljaju svoj put. Neki od njih su studenti na Ekonomskom fakultetu. Ta važna podloga koju đaci dobijaju od mentora, smatra naša sagovornica, presudna je za nastavak obrazovanja i ostvarivanje dobrih rezultata. Važnu ulogu imaju i roditelji koji u saradnji sa mentorima i nastavnicima mogu da utiču na osnaživanje RE učenika. Razgovarali smo o iskustvu, postignućima, izazovima, unapređenju obrazovanja. Šta smo saznali, pročitajte u nastavku.

 

Po čemu se Vaš posao razlikuje od posla nastavnika, profesora?

JOVIĆ: I jedna i druga uloga su kompleksne i zahtijevaju kontinuirano usavršavanje. Razlika je što mentorstvo zahtijeva posvećenost u praćenju razvojnih i školskih postignuća za konkretnog učenika, pravovremeno informisanje o svim segmentima odrastanja, razvoja, ponašanja, učenja i postignuća, efikasnost u rješavanju svih problema s kojima se učenik suočava. Važno je dobijanje informacija o svim navedenim segmentima i djelovanje u skladu s njima.  

Opišite nam kako protiče jedan radni dan mentora i Vaš rad sa učenicima.

JOVIĆ: Radni dan je uvijek drugačiji, zavisno od problematike, perioda u toku školske godine, cilja koji smo zajedno odredili i slično. S učenikom se na nedjeljnom nivou obavljaju instruktivni i savjetodavni razgovori a prethodno se pripreme svi potrebni podaci (utisci i mišljenja nastavnika, odjeljenskog starješine o učeniku, podaci o ponašanju i postignućim za prethodnu nedjelju). Na osnovu svih podataka i onih dobijenih u razgovoru s učenikom, procjenjujem koja će vrsta podrške biti najplodotvornija za njega.

Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate?

JOVIĆ: Brojni su izazovi sa kojima se suočavam obavljajući mentorsku ulogu, a svi oni oplemenjuju i obogaćuju dinamiku rada, moj status i poziciju pedagoga - psihologa u školi. Drago mi je što sam dio procesa povećanja broja učenika romske populacije obuhvaćenih srednjoškolskim obrazovanjem. Svakako je najveći izazov da znanjem, iskustvom i profesionalnim, posvećenim radom pomognem učenicima kojima sam mentor u rješavanju problema na koje naizlaze, da razvijaju kritičko mišljenje, primjerene i prihvatljive oblike ponašanja, da ostvare što bolja postignuća i postanu što bolji ljudi.

Koje su to predrasude koje postoje od učenika većinske populacije ka RE učenicima?

JOVIĆ: Vjerujem da su radionice koje radim sa svim učenicima na temu "Prihvatanje različitosti, put ka razvoju zdrave ličnosti" doprinijele da se moji učenici iz RE populacije nisu susretali sa predrasudama ostalih učenika prema njima u školskim okolnostima. Dosadašnja praksa ukazuje da je većina vršnjaka shvatila da su širenje vidika i duhovno bogatstvo upravo u prihvatanju različitosti.

Kako RE učenici reaguju na vijest da će dobiti mentora?

JOVIĆ: Vjerovatno bi bilo najpouzdanije da pitate učenike, no moje iskustvo i saznanje ukazuju da su zadovoljni jer vrlo brzo shvate da u meni imaju oslonac, sigurnost i razumijevanje u savladavanju svih poteškoća i problema sa kojima se susreću u školskom životu.

Zašto je mentor važna karika u lancu obrazovanja?

JOVIĆ: Samo pitanje ukazuje da bi bez karike mentorstva lanac obrazovanja bio nepotpun. Značaj mentorstva je u posvećenom individualizovanom pristupu svakom učeniku pojedinačno, u utvrđivanju individualizovanih postupaka, oblika i metoda rada, čime se povećavaju efekti i rezultati rada učenika.

Koje su to poteškoće sa kojima se suočavaju RE učenici u procesu obrazovanja i kako mentori pomažu u rješavanju tih problema?

JOVIĆ: Teškoće su brojne, različite i zavise od mnogih faktora – uzrasta, perioda u toku školske godine, prethodnog vaspitnog djelovanja, navika, interesovanja, kapaciteta, motivacije i slično. Svaki učenik je osobena individua i određuju ga i posebnosti socijalnog - porodičnog miljea u kome odrasta. U tom smislu navešću neke od najčešćih, opštih poteškoća: nedovoljno izgrađen osjećaj odgovornosti prema školskim obavezama, neizgrađene radne navike u učenju, nedostatak sistematskih podsticaja u vaspitnom djelovanju u određenim segmentima, teškoće u usvajanju gradiva iz pojedinih predmeta, promjenljiva motivacija u ostvarivanju cilja...

Šta je potrebno uraditi da bi se romska djeca bolje uklopila i podstakla na postizanje boljih rezultata?

JOVIĆ: Neophodna je edukacija roditelja u procesu potpunog i pravog roditeljstva u sistematskim podsticajima vaspitnog djelovanja na djecu, u formiranju radnih navika u ranom uzrastu djece, u osnaživanju i sticanju vještina praćenja razvojnih karakteristika i rješavanju teškoća na koje nailaze u školskom životu. Vjerujem da bi to bio doprinos da se neke stvari promijene nabolje.

Kada je u pitanju nastava, da li romska djeca imaju jaku jezičku barijeru? Smatrate li da to utiče na uspjeh? Postoje li indicije za razmatranje uvođenja romskog jezika?

JOVIĆ: Učenici kojima sam bila mentor nisu imali problema koji se odnose na jezičku barijeru i nisam stekla utisak da je pohađanje nastave na nematernjem jeziku uticalo na njihov uspjeh u školi. Poznavanje dva jezika je, smatram, za njih prednost, a ne nedostatak, posebno kada su u pitanju životne okolnosti, ostvarivanje ciljeva, a naročito nastavak školovanja.

 

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Tekst je nastao u okviru projekta „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“

Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni u kom slučaju ne mogu smatrati stavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije